Razmišljanje „Sudjelovanje u kozmičkom prolasku“

28.06.2021

Otac Tomislav Vlašić

Tema koju danas želimo razviti je: „Sudjelovanje u kozmičkom prolasku čovječanstva.“ Sada, tijekom ljeta sve je u pokretu, neki  putuju; na odmor, na hodočašća, neki misle kako se mogu odmoriti itd. Itd. Svakako, naš život je u stalnom pokretu. Kao što vidimo biljke, kao što vidimo životinje, sve ide prema  donošenju obilnih plodova. No u nama mogu biti pokreti koji se vrte oko našeg ja, naših riječi, naših misli, naših želja, i to ne donosi plod.

Ovih dana razvijali smo temu „Gospodinova prisutnost među nama“, u ovo vrijeme na poseban način, kako bismo pripremili njegov slavni dolazak. Majka Božja, Kraljica Mira, rekla nam je da njezina prisutnost u Međugorju imala je cilj pripremiti i pratiti kršćanstvo prema novim vremenima.[1] Evo, mi se zaustavljamo na ovoj činjenici i pokušavamo razumjeti put kojim trebamo ići i cilj do kojeg trebamo doći, da ne ostajemo u našim osjećajima, u našim željama, pa ni u našoj ljudskoj ljubavi, koja završava našom smrću, ako ne postane ona Kristova ljubav koja ostaje za čitavu vječnost.

Priliku za to daje nam svetkovina Apostola Petra i Pavla. Upravo u liturgiji od dana možemo vidjeti faze hoda apostola i, u isto vrijeme, faze koje mi trebamo proći. Evanđelje po Mateju, 16. poglavlje,[2] govori nam o objavi Petru, nadahnuću. Njega je Nebeski Otac nadahnuo da ispovijedi Krista, Isusa Krista, Sina Božjeg. I Isus je rekao da dolazi od Oca, ne od tijela, od čovjeka. I odmah kada je Isus htio napraviti jedan korak naprijed, Petar ga je htio odvratiti, poradi njegovih strahova,spriječiti Isusa da ostvari ono što Otac želi od Njega, i Isus se usprotivio rekavši: „Odlazi sotono, ovo ne dolazi od Oca.“[3]

Od tada je  Petar trebao prolaziti hod kao Kristov učenik, učiti; trebao je kontemplirati njegovu Muku i iskusiti svoju krhkost kada je zanijekao Krista, kada se okrivljavao, sve dok nije došao do jedne intimnosti s Uskrslim Kristom da bi prihvatio njegovu ljubav, kad je ispovjedio: „Ti znaš da te ljubim, ti znaš sve.“[4] Ovdje možemo kontemplirati Petrovo uskrsnuće iznutra, no ni ovdje se ne možemo zaustaviti. Petar je trebao preuzeti dužnost poglavara Crkve, prvog svjedoka Isusa Krista, i počevši od svjedočanstva trebao je svojim sudjelovanjem u Uskrslom Kristu, djelovati, da tako kažem koristiti onu silu koja je djelovala u Uskrslom Kristu, da na taj način očituje Krista, onakvog kakav jest, njegov život.

Prva točka koju susrećemo u Djelima apostolskim, 10. poglavlje, Petar je trebao promijeniti svoj način razmišljanja. Bio je zatvoren u židovstvo, u tradicije koje su se smatrale svetima i trebao ih je ostaviti da bi mogao biti podložen Zakonima Duha Svetoga. Poznati prolazak, viđenje životinja koje Židovi nikada nisu jeli, glas s neba: „Petre, kolji i jedi.“ Očito je da nije mogao sve razumjeti, ali Gospodin ga je pratio sa znakovima i poslao ga Korneliju, poganskom rimskom časniku, ali pravednom, koji je imao iskustvo s anđelom koji mu je rekao: „Traži Petra.“ Čim je Petar počeo svjedočiti o Isusu Kristu, Duh Sveti sišao je na tu obitelj, to znači da je razbijena ona ljuska koja je zatvarala židovstvo prema Kristovoj poruci. Međutim Petar je trebao napraviti još jedan drugi korak: suočiti se sa Židovima koji su već postali kršćani koji su se protivili onome što učinio Sveti Petar: ušao je u kuću jednog pogana. I Petar je posvjedočio pred svima i oni su se smirili, i Sveto pismo kaže: „I hvalili su Boga za milost koja je dana poganima.“[5] Petrov prolazak je oslobađanje od jedne mentalne vizije koja je služila određenim zakonima iz prošlosti – kao jedna priprema za dolazak Mesije – koja je trebala nestati iz njegova uma, jer je Krist Spasitelj svih ljudi, svega Svemira, trebao je imati jedno sredstvo otvoreno za njegovu ljubav, kako bi nosio njegovu ljubav svim ljudima.

U današnjem prvom čitanju iz Djela Apostolskih[6] vidimo ono što komentatori Svetog Pisma kažu da je to bila Petrova pasha. Apostol Jakov, kojeg je Herod ubio, Herod kako bi udovoljio Židovima, odlučio je ubiti i Petra, strpao ga u zatvor, okovao, dobro čuvao, s namjerom da i njega ubije nakon blagdana. Petar je bio nepokretan, nije bilo izlaza, i Bog je poslao jednog svetog anđela da otvori zatvor i izvede ga, i Petar je otišao propovijedati.

To je jedna faza koju trebamo vidjeti u svakom od nas da mi dolazimo do jedne točke potpune zatvorenosti. Nestaju sva ljudska sredstva, okovani smo. Ne može biti pokreta u našoj duši, u našem duhu. Ako mi želimo sudjelovati u Kristovu djelu, Krist deblokira sve jer je On Kralj Svemira, On je Spasitelj Svemira. Iznimno je važno da kršćani, vjernici, u ovom vremenu to razumiju, da sudjeluju u ovoj sili Uskrslog Krista njihovim svjedočanstvom, njihovim zalaganjem, njihovim sudjelovanjem te da koriste ovu snagu koja teče u nama ako smo dionici Gospodinove Pashe.

Dolazimo na kraju do Petrove posljednje faze u Rimu, gdje ga Gospodin, ljudski govoreći, nije oslobodio, nego ga je oslobodio za puninu života. Tamo je Petar izrekao: „Ti znaš da te ljubim“ i posvjedočio da ljubi Krista, koji je njegov život, više nego da živi na Zemlji, i njegovo mučeništvo nije izgubiti život, nego je njegovo mučeništvo biti sjedinjen sa životom Uskrslog Krista, i to se prenijelo na kršćane kao živa Euharistija, koja hrani Crkvu. Bez ovog prolaska mi kršćani ne dosežemo onu puninu u nama, ne teče u nama ona sila Uskrsloga Krista i ne ostavljamo nove energije u nasljeđe budućim naraštajima, božanske energije koje hrane i prate narod. Ovo je svjedočanstvo poglavara apostola Petra.

Ma ukratko, u drugoj poslanici svetog Pavla Timoteju imamo Pavlov hod.[7] Svi vi kršćani znate da je Sveti Pavao bio zapaljen milošću i odmah nakon tog iskustva otišao je svjedočiti. Lako se tamo zaustaviti: „također i ja čekam da budem zapaljen.“ Ne, ja primam milost koja je za mene, ali moj je zadatak sudjelovati u toj milosti koju imam unutra i koju mi Gospodin daje svaki dan. Pavao se nije pasivno tamo zaustavio i kaže: „Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.“ Pavao je prikazan na oltaru s Kristom. I on je bio živa Euharistija i ostavio nam je to bogatstvo u Crkvi. Nije ostao pasivan, rekao je: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“; boj, trka i sačuvao je, donio je plod. „Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“

Sveti je Pavao živio ovaj prolazak, njemu je to jasno i sve je očito, i na kraju će se očitovati svima, ali za neke će biti kasno. Za one koji su sudjelovali u ovom hodu bit će proslava. „Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio“, i on kaže: „Hvalim se svojim slabostima“,[8] u našem svakodnevnom životu, no kako se možemo hvaliti slabostima? Jer, kaže Sveti Pavao, milost je u nama preobilna da bismo se suočili sa svim problemima, svim neprijateljskim provokacijama. „Da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih.“ Jedan Kristov sluga vjeran do kraja, bio je zaštićen i mi smo zaštićeni ako smo dionici Kristove prisutnosti u ovim vremenima. „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!“

Za kraj, kakav odabir mi vršimo? Pasivni kršćani? Ostajemo u sebi. Kršćani koji se vrte oko svojih ideja, pokušavajući prilagoditi Kristovu poruku za neku utjehu na Zemlji? Oni ostaju u sebi i uništavaju Kristovu poruku. Ali tko prihvati Kristovu poruku i želi sudjelovati u životnom Kristu, pobjedniku nad grijehom, smrti, on će svakodnevno sudjelovati u pobjedi, iskusit će prisutnost Krista pobjednika i Majke koja ga prati, Majke Marije. Bez ovog sudjelovanja čovječanstvo ne može izvršiti prolazak. Crkva Isusa Krista svega Svemira trudi se vršiti ovaj prolazak, sudjelujući u potpunosti po Bezgrešnom Srcu Marijinu u Kristovoj prisutnosti kako bi očitovala ovaj život, ovu ljubav, da bi bili preobraženi. Kako kaže Evanđelje: „Ne samo za slavu Božju“, nego također: „Dat ćete vam stostruko u ovom životu.“[9]

Kršćani trebaju razumjeti da se nalaze u vremenima kada se odabir ne može odgoditi, odabir koji znači aktivno sudjelovanje u sili uskrslog Krista, kroz sve kušnje, sve situacije. Tada možemo biti svjedoci i preko nas će se očitovati znakovi, čudesa, preko nas će Isus Krist djelovati u cijelom Svemiru. To je obaveza Crkve svega Svemira i nitko ne može biti dio Crkve Isusa Krista svega Svemira ako ne odluči sudjelovati u tome. U posljednjoj poruci Gospa, Kraljica Mira,[10] rekla je da je od Boga primila zadatak da pripremi ova vremena i da  prati, ali naravno one koji odluče napredovati i biti u Crkvi svega Svemira kako bi dosegli ovaj cilj.

Dakle želim vam ugodne mjesece, ugodna hodočašća, ugodan odmor, ugodne praznike. Također i hodočašća mogu biti varljiva ako želite dobiti neko zadovoljstvo, neku malu utjehu. Božja utjeha obilna je ako prihvaćamo Boga u nama, ako prihvaćamo njegovo kraljevstvo, ako idemo na hodočašće probuditi Kristove moći u nama, biti vjerni i prenijeti to čitavom čovječanstvu.

Želim vam sretnu svetkovinu i blagoslivljam vas, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Poruka Presvete Marije od 24. lipnja 2021. „Četrdeset godina sa mnom u pustinji ove Zemlje“, objavljena na http://www.premanovomstvaranju.org

[2] Mt 16, 13-19

[3] Mt 16, 21-23

[4] Usp. Iv 21, 15-19

[5] Usp. Dj 11, 1-18

[6] Usp. Dj 12, 1-11

[7] Usp. 2Tim 4, 6-8. 17-18

[8] Usp. 2Kor 12, 9

[9] Usp. Mt 19, 29; Mk 10, 29-30; Lk 18, 29-30

[10] Vidi nota 1