Liturgija – Drugi dio

Razmišljanja na Božju Riječ

Mauro

 

Susret – LITURGIJA

Drugi dio 12.03.2017

Govoreći o liturgiji, stigli smo do trenutka Božje Riječi, čitanja Riječi. Nastavljajući, teoretski to bi bio trenutak prikazanja, žrtve, međutim, mi smo prvo uveli krštenje. Stoga ću reći nekoliko riječi o krštenju, kako ono ne bi postalo jedan obred, jedna navika. Zašto je Gospodin od nas tražio da krstimo? To je milost svojstvena upravo ovim posljednjim vremenima, u kojima Bog treba sve uglaviti u Kristu. Sveti Mihael će predati Isusu Kristu sve što je bilo uglavljeno u Kristu, one koji su Ga prihvatili i izabrali za Gospodina. Naglašavam jedan prolazak: također i Lucifer zna da Bog je Bog, ali Ga ne prihvaća, stoga nije dovoljno reći „Isus je Gospodin“, ma trebam se podložiti Njemu. Ako ne položim moj ja i moju misao, u Srce Isusovo da ih preobrazi, reći da je Isus Gospodin nije dovoljno, jer to zna i Lucifer, svi nadđavli, svi iluminati to znaju, ali se ne podlažu. Prikazati život Bogu, razgovarat ćemo o tome kasnije, znači upravo to: predati se Njemu. U ovo vrijeme sve se treba uglaviti u Kristu. Sveti Mihael predat će Isusu sve što treba biti uglavljeno; Isus će ga predati Ocu i On će se također podložiti Ocu, napokon započinjući vječnost u novom stvaranju. Sve do tog trenutka bez Krštenja nije moguće ući u novo stvaranje, jer samo Isusova žrtva, Krv Isusova, stavlja čovjeka u uvjete da se može vratiti k Ocu. Pomislite koliko duša od početka vremena nije bilo kršteno! Pomislite samo u našim danima: na zemlji živi više od šest milijardi ljudi, od čega je nas kršćana milijardu, dok ostalih pet milijardi nije bilo kršteno. To ne znači da među tih pet milijardi nema boljih i svetijih osoba od nas, no njima je potrebno Krštenje da uđu u odnos s Ocem. Kada krstimo, kažemo „duše kojima Gospodin dopušta da budu spremne“, to kažemo jer nismo mi ti koji odabiremo koga krstiti, nego je Bog taj koji šalje osobe, duše, koje su spremne primiti Krštenje. One primaju Krštenje, prikazuju se Bogu i vrlo brzo odlaze u nebo; to je jedan prolazak. Od početka vremena, Bog je odlučio surađivati s ljudima, povjerivši njima zadatak da krste. Je li mogao to raditi (krstiti) sam? Da, mogao je sve raditi sam, no odlučio je surađivati s nama. To je jedna točka koju mnogi ne razumiju; u stvari, netko kaže: „Da, Bog će se pobrinuti za to“, drugi kažu: „Ali kako ga možeš krstiti bez vode?“, kao da je voda ta koja krsti. Istina krštenja jedna je od onih točaka koje se trebaju shvatiti u duhu, kako ne bi živjeli jedan obred. Također i po katoličkom nauku predviđeno je da se može krstiti u nekim posebnim uvjetima, ako smo u blizini neke  osobe koja umire i koja nije primila krštenje. U našem slučaju mi to vršimo jer je od nas traženo. Ponavljam, nismo mi oni koji odabiru koga krstiti, no sve one duše koje su možda bile u Čistilištu 4-5000 godina i sada su shvatile važnost Krštenja i žele ga, lijepo je ih krstiti. Te duše krstimo u ime Oca, Sina i Duha Svetoga i dajemo im jedno ime.[1] Prema našem iskustvu, kada duše bivaju prozvane imenom, kao da u tom trenutku prihvaćaju jedan identitet. To smo vidjeli osobito kod abortirane djece:[2] žele jedno ime, traže ga, i kada ga dobiju osjećaju se ispunjeno, osjećaju se važnima, osjećaju se ljubljeno. Evo, zašto im dajemo jedno ime i sve ono što kažemo nakon toga „utiskujem pečat Duha Svetoga“ i tjeram Lucifera, to je nešto više. Krštenje je: „Ja te krstim u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“, sve ostalo, ja pozivam vas da to ne činite olako, jer je to jedan pravi, istinski egzorcizam, dakle, na neki način kada to činite suočavate se sa sotonom, zato vršite ga samo ako se osjećate pozvanim da ga vršite. Nije da prvo molite, a potom se brinete kasnije zašto ste umorni, opterećeni ili zato što nešto nije u redu.

Između ostalih stvari još smo uveli u Misu, da na početku zazivamo svetce, pravednike. Zašto? Jer u svaku Misu ulazimo da bismo živjeli nebesku liturgiju u kojoj sudjeluju svi svetci i pravednici svih vremena, onda je lijepo ući u ovo zajedništvo. Događa se da tijekom Mise uđemo u jednu drugu dimenziju također prostora i vremena, Nebo se spušta i mi se podižemo, to je jedan susret. Ja mislim da smo to pomalo iskusili među nama, kada se čini da je Misa trajala pet minuta, ali u stvarnosti je prošlo dva sata i dvadeset minuta. To se događa zato što ulaziš u ovu novu dimenziju.

Vršimo egzorcizam također s molitvom Svetog Mihaela,[3] kao što se to i prije radilo u katoličkoj vjeroispovijesti, to radimo jer u svaku Misu se spušta Isus Krist i mi zajedno s Njim te se dijeli podzemlje od onoga što je nebesko: to je jedan sukob. Onda s kim je lijepo započeti ovu bitku? Sa Svetim Mihaelom. Iz tog razloga prije početka Mise zazivamo Sv. Mihaela da nam pomogne, da nas prati i da nas štiti. Naprotiv, jedna novost koju smo uveli je reći: „Zdravo naš Gospodine i Spasitelju“ u trenutku u kojem ministerijalni svećenik prvo podiže Tijelo, a potom Krv Kristovu. To je zato što također i vjerna braća to govore kada Isus dođe na njihova slavlja i, kao što sam već rekao, to se kod njih ne događa svaki dan. Kad Isus ode vjernoj braći, predstavlja se u Tijelu, ali to se ne događa svaki put kada slave. U svakom slučaju kada Ga vide da dolazi pokleknu i pozdrave Ga. Lijepo je također i za nas pozdraviti Isusa kada svećenik podiže Hostiju i Kalež. Lijepo je to također i za nas u svjetlu susreta koji ćemo imati s vjernom braćom, kada svi zajedno budemo pozdravili i zahvalili Isusu. Na kraju Mise osim toga uveli smo molitvu predanja i prikazanje našeg života, naše duše i čitavog naroda Ocu, Sinu i Duhu Svetom; mislim da je jako lijepo ako se to ne živi kao neka recitacija.

Razlika između življenja jedne molitve i njezina recitiranja uvijek je duh s kojim nešto radimo. Ako ja sa sigurnošću znam da Otac prihvaća moj život, prihvaća moju smrt, prihvaća nas i narod, u meni se sve mijenja iznutra i to isto se događa sa Sinom i Duhom Svetim. Na taj način sve biva uzdignuto, cijelo moje biće biva uzdignuto, predano Bogu. Potom možemo reći Luciferu „a tebi Sotono“, zapovijedamo mu da se udalji, ali ne s arogancijom, nego iz jednog jednostavnog razloga: mi potpuno pripadamo Presvetom Trojstvu. To je jedan navještaj koji upućujemo svima, nije neka zapovijed. Ne znam je li netko od vas sudjelovao u egzorcizmima koje vrše u katoličkoj vjeroispovijesti: nažalost, često se gotovo čini da on ovisi o tome kojom jačinom vičeš na đavla da ode. Ja sam ih vidio dosta gdje se Sotoni viče: „Odlazi“, a vidio sam također i đavla kako se ludo smije, kao da mu smeta naše vikanje. S druge strane, vidio sam egzorcizme u kojima je ta jadna bolesnica jednostavno bila zagrljena s puno ljubavi i na taj način, s jednim zagrljajem, đavao je odlazio. Gospa ne viče, ne govori, okreće se i gleda ga i kada se okreće gledajući ga, sotona više ne zna gdje treba ići. Marija ništa ne govori, ne kaže mu niti da odlazi, gleda ga sa suosjećanjem, s ljubavlju, jednim pogledom koji govori: „Ti si jedan jadnik“. Dakle, mi ne zapovijedamo sotoni da odlazi s puno ljudske snage, jer ako se stavimo na tu razinu, a to je razina Lucifera, ako se stavimo na razinu jačine vikanja ili naše ljudske volje, već smo izgubili. Jednostavno svima naviještamo da pripadamo Presvetom Trojstvu, da u potpunosti pripadamo Trojedinom Bogu i na toj razini Lucifer i njegovi više ne mogu dodirnuti ništa i nikoga.

ODGOVOR (D): Mislim da je za razgovor o trenutku prikazanja nužno krenuti od jedne široke točke gledišta, ne fokusirajući se na nešto određeno, nego krenuti od jedne sveopće dimenzije kako bismo mogli razumjeti ono što se dogodilo nakon Žrtve Kristove, to jest prije 2000 godina. Kristova žrtva bila je događaj koji je donio jednu prekretnicu u povijesti spasenja čovječanstva, te je dao da započne Očev plan, o kojem je pisao također sveti Pavao, naime: „obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.“[4]Od tog se trenutka promijenilo i svećeništvo Arkanđela,[5] jer su prije posluživali u Nebeskoj liturgiji prihvaćajući Božji život i prenoseći ga cjelokupnom Stvaranju, potom, ali nakon što je Krist postao Žrtva, Oltar i Svećenik, i upravo u Njegovom Tijelu i u Njegovoj Krvi sve biva uglavljeno i preobraženo da bi se prikazalo Ocu. Tako, od tog trenutka također i svećeništvo Arkanđela izražava se u svoj svojoj sili i Nebeska liturgija se slavi kako bi prihvatila Krista, uglavila u Kristu, to jest: da se ponese Kristu sva stvarnost koja je od Njega odvojena , kako bi se mogla sjediniti s Njim te da se vrati Ocu. Naša Misa se uključuje u ovaj događaj i zato mi sudjelujemo u spomen-činu, govoreći: „Slaveći spomen smrti i uskrsnućatvoga Sina, prikazujemo ti Oče, Kruh života i Kalež spasenja i zahvaljujemo ti što si nas stavio u Tvoju prisutnost kako bismo vršili svećeničku službu.“ Koje je djelo Božje ljubavi? To je djelo u kojem se narod, počevši od svećeništva Arkanđela, stavlja u službu u svrhu liturgije, odnosno uglavljenja, prinošenja svega Kristu tako da se sve vraća k Ocu, sve do kraja vremena: sve dok bude jedna duša za spasiti, Isus obnavlja i uvijek će obnavljati ovu žrtvu. Kad se sve sabere, sve uglavi, kada se kukolj odvoji od žita, tada će liturgija dobiti jedan novi zaokret, jer će biti novo stvaranje. Liturgija će biti jedna vječna liturgija, više neće biti Kristove žrtve, jer, kada sve bude uglavljeno i bude spašeno sve što se spasiti može, sve će se još jednom promijeniti. Tada će Arkanđeli u svom svećeništvu dobiti jedan novi zadatak i tako će i naše svećeništvo dobiti jedan novi zadatak. Zašto to govorim? Zato što je po meni jako lijepo vidjeti ovu dimenziju prikazanja, ne kao jedan dio koji trebamo napraviti jer se to tako radi ili stoga što su nas naučili da se na Misi posvećuje kruh i vino, negostoga što je u prikazanju centralna točka uvijek okrenuta prema narodu. U stvari, također i u euharistijskim molitvama kažemo: „Pogledaj na narod okupljen oko tebe i pošalji svoga Duha“. Narod ima temeljno djelovanje u trenutku prikazanja, jer sve sabire i prinosi Isusu Kristu po rukama ministerijalnog svećenika. Narod se tako stavlja u stav posluživanja, aktivnog sudjelovanja i na taj način živi svrhu liturgije. To je glavni cilj liturgije i ako je želimo živjeti u nama, naše kraljevsko svećeništvo maksimalno funkcionira u svojoj moći. U tom smislu moje djelovanje nije odijeljeno od onog što je sveopća razina, nego ja vršim moj dio u tom planu uglavljenja svega u Kristu. Onda također i ono što je u meni, moji potencijali u sabiranju s Isusom Kristom, bivaju uzdignuti titrajima Božjeg života koji daje da maksimalno djeluje.

ODGOVOR (M): Događa se ono što smo mnogo puta rekli: ne sudjeluje se u Misi, Misa se slavi, narod je onaj koji slavi Misu. Ovo je vrhunac u kojem kraljevsko svećeništvo treba djelovati. Puno smo puta to rekli, kao što je već prije dobro objašnjeno: Misu slavimo zajedno, ne slavi je samo ministerijalni svećenik, nego je svi slavimo. Ministerijalni svećenik predvodi misu i govori u ime naroda. Također i posveta, kao što je već rečeno, u trenutku kada tražimo da dođe Duh Sveti, to ne traži samo ministerijalni svećenik, ili kako netko kaže „svećenik zapovijeda“. Ova je izjava jedna velika hereza, jer tko može zapovijedati Bogu? Umjesto toga, što kažemo za vrijeme Mise? „Pogledaj narod okupljen oko Tebe i pošalji Tvoga Duha“. Krist to čini za vas. Mi ministerijalni svećenici smo jednostavno glasnogovornici, no vi slavite Misu. Također i kvaliteta Mise ne ovisi o ministerijalnom svećeniku, nego o narodu. Ponekad se čuje kako se govori „Bio sam na jednoj lijepoj Misi“, i to je ružna rečenica: činjenica da je jedna Misa lijepa ovisi o narodu, a ne o ministerijalnom svećeniku koji je predvodi.

ODGOVOR (D): Dakle, kada živimo trenutak prikazanja, što prikazujemo? Prikazujemo kruh, vino, prikazujemo materiju, prikazujemo element koji prevladava na našoj Zemlji, to jest: dimenziju materije. Prikazujemo najjednostavnije stvari koje su čovjeku najbliže: kruh, jer bez kruha nema života, i vino. No što predstavljaju ovaj kruh i ovo vino? Nas predstavljaju. To je život koji mi prinosimo Bogu i molimo da taj život bude posvećen: „Pošalji Svoga Duha“. Po mom mišljenju, vrlo je važno shvatiti da, kada se darujemo sa svrhom koja je predviđena od vječnosti, to jest da sabiremo sve sa Kristom i prinosimo Isusu Kristu, postaje izuzetno važno sve što nam pripada, što nosimo u sebi, u našoj duhovnoj, ljudskoj naravi, u našem tijelu, tako da sve podlažemo Isusu Kristu. To je moć koju ima Božji narod: podlaganje svega Isusu. Vidite onda da, također i mnogi napori, križ koji nosimo, poteškoće, puno puta nas tjeraju da dođemo teški na liturgiju, opterećeni mnogim stvarima koje nosimo. To je, međutim, jedna milost, jedan dar, pa bismo trebali reći: „Hvala ti, Gospodine, imam toliko toga da ti prinesem. Jedva čekam da se podložim djelovanju Tvoga Duha, tako da se sve preobrazi, tako onda radim za tebe“. Kako je Sveti Josip[6] prvi radio za Isusa Krista, tako svatko od nas radi za Isusa Krista prinoseći svoju vlastitu narav podlažući je Njemu. Zatim još jedna stvar zbog koje se moramo zaljubiti u trenutak prikazanja, u kojem prikazujemo nas same Ocu (toga moramo biti svjesni), to je činjenica da sudjelujemo u Božjem djelovanju u kojem Bog stvara, to je najveća akcija u našem danu. U tom trenutku, mi smo zajedno s Bogom stvoriteljem: gdje Bog stvara? S kim stvara? Stvara sa mnom, stvara s narodom. Mi nosimo jednu čitavu stvarnost koju će Bog preobraziti. Po mom mišljenju lijepo je sudjelovati na ovaj način: znam da sve što nosim i što mi je Bog povjerio tijekom dana, ako to podložim Bogu i prinesem zajedno s Tijelom i Krvlju Kristovom, Bog Otac će preobraziti i stvoriti jednu novu stvarnost. Vidite onda djelovanje Oca koji stvara, djelovanje Sina koji spašava, djelovanje Duha koji posvećuje; mi podlažući se Trojstvenom djelovanju služimo Bogu i Bog s nama služi stvorenju. To je djelovanje Trojstvenog vira, jer ulazeći u sklad s tim virom, možemo se svakodnevno vraćati k Ocu. Ovo je jedan neprestani pokret, inače bi bila dovoljna jedna Misa da sve bude spašeno.

ODGOVOR (M): Da, to je povezano s onim što je prije rečeno: Bog je odlučio surađivati s čovjekom. Onda koji je zadatak jednog kraljevskog svećenika? Zadatak je da bude posrednik, odnosno da prinosi i prikazuje. Na taj način mi surađujemo. Zapravo, kad molimo, kažemo: „Prinosimo ti kruh koji si nam darovao, vino koje si nam darovao“, jer sve nam je dano, mi nismo ništa učinili, sve je dar. Međutim, što mi trebamo činiti budući da je Bog dobar i želi surađivati s nama? Kao svećenici vraćamo Mu sve, tako i Trojstveni vir djeluje i zahvaća nas. Sve je to djelovanje Presvetog Trojstva, ali mi smo uključeni u to. Sve je dar, no Bog je odlučio surađivati s nama, dajući nam ovaj zadatak. Ne znam je li jasno, no važno je. To vrijedi isto tako za prikazanje života. Prikazujemo život, no na kraju, tko nam ga je dao? On nam ga je dao i lijepo je vratiti mu ga i to se događa u prikazanju. Zašto život dajemo Bogu? Zašto Mu prinosimo darove? Zašto Mu prinosimo život? Prije svega, sve to možemo činiti samo ako imamo osobni odnos s Bogom i u tom odnosu znamo da darivanje života Bogu nije primanje nečega od Njega ili zato što imamo posla s Bogom tiraninom, nego zato što znamo da je darivanje života Bogu maksimum ljepote. Shvatili smo da je najbolji način da bismo živjeli, radovali se, osjećali se dobro, predati sve Njemu. Tada prikazanje postaje snažno, vir, kao što je dobro objašnjeno, funkcionira u potpunosti. Umjesto toga, ako prinosiš svoje prikazanje postavljajući uvjete „Prinosim ti ovo Gospodine, jer želim da to preobraziš na ovaj način“, ili „prinosim ovu osobu: izliječi je“, ili „prinosim ti činjenicu da sam nezaposlen: daj da nađem posao“, to znači da u stvari nemaš povjerenja u Onoga kome si dao tu situaciju. To nije življenje prikazanja, nego je sklapanje ugovora s Bogom, to je „Prinosim ti ovo: promijeni ga“. Prikazanje je jedan ključni trenutak Mise, jer sve ono što si pošteno i iskreno darovao Bogu, s povjerenjem da je tvoj Spasitelj tijekom posvećenja uzeo sve u Svoje ruke, sve biva preobraženo. No trebaš imati one pretpostavke o kojima smo ranije govorili. Ali kako biva preobraženo? Kako ti misliš? Ne. Biva preobraženo u skladu s djelovanjem Duha Svetoga, stoga ti ne možeš znati kakvo će postati ono što si dao, jedina tvoja sigurnost je da će to biti dobro, vrhovno dobro i dosta.

ODGOVOR (D): Govoreći o moći koju ima narod, važno je shvatiti da ćemo mi sve više vršiti teror nad Zlom, jer kad Sotona počne shvaćati da mi sve podlažemo Isusu Kristu, dopuštajući Mu da pobijedi, svaki njegov pokušaj napada na nas, da nas uznemiri, da nas ometa, bit će sve dalje od nas. Kraljevsko svećeništvo u narodu nalik je evanđeoskoj slici ribarskih mreža: Isus je pozvao ribare i rekao Petru: „Učinit ću te ribarom ljudi“[7], ribarom duša. Svatko od nas je jedan ribar koji baca svoje mreže na čovječanstvo. Ja bacam mreže u svaku životnu dimenziju u koju sam uključen i na taj način sabirem, jer svatko od nas sabire i nosi jednu neizmjernost stvarnosti. Ponekad osjećamo terete i molimo za duše koje gledaju na nas, za duše u čistilištu, jer Bog nam povjerava mnoštvo stvarnosti i u trenutku u kojem se svatko od nas podlaže Bogu, sa željom da Krist bude sve, s jedinom željom da se uroni s Njim tijekom posvećenja, tada sve ono što je sjedinjeno sa svakim od nas prolazi kroz ovu preobrazbu. Evo na taj način idemo prema novom stvaranju, jer se pomalo sve sabire. To je naš zadatak kao svećeničkog naroda i tako radimo s Bogom.

ODGOVOR (M): Rekli smo da je na početku Mise važno ući u zajedništvo i prema tome ne imati negativne misli prema nikome. To je važno također u trenutku prikazanja. Svi smo originalni, svi različiti, svi imamo granice koje su u ovom trenutku najljepša milost koju imamo. Najljepše što imamo su naše granice, jer one su zaista naše. Sve je Božji dar, ali mi imamo samo jednu stvar: granice. I ne želimo li prinijeti Bogu ono jedino što je naše? Lako je prinijeti sve ono što smo primili: to nam je On darovao. Pomislite kako je lijepo, naprotiv, prinijeti naše granice „ova granica je moja i ja je prinosim Tebi, Gospodine, predajem ti je“. Svatko od nas ima vlastite granice, originalni smo, ali svi zajedno formiramo i predstavljamo Zemlju. Sa granicama od svakoga od nas, s nedostacima od svakoga od nas, zastupljen je cijeli svijet. Dakle ja postajem predstavnik svih onih koji imaju istu granicu: tako sam kraljevski svećenik. To je kraljevsko svećeništvo. Ja se prinosim ne kao najbolji, nego kao onaj koji predstavlja sve one koji su ograničeni poput mene. Tako prihvaćamo jedni druge. Ružno je kada  želimo postati svi isti. Također i kada razmišljamo o svetosti, konceptu svetosti, mislimo da svi budu isti, umjesto toga svi smo različiti i ta raznolikost je bogatstvo, nije ograničenje, najveći je dar. Nedostaci svakoga od vas, kad biste ih znali gledati na ovaj način, nešto su najljepše što vam jedna osoba može dati. Svaka osoba ima nedostatke koji se razlikuju od mojih, mi smo različiti, pa kad bismo, umjesto da se sukobljavamo i želimo mijenjati misleći „ovaj se ovako ponaša, onaj mi je to rekao“, sa smiješkom gledali na naše granice rekavši „hvala bogu da je on drugačiji od mene, pa večeras na Misi netko drugi donosi nešto, a ja naprotiv nešto drugo“, puno je ljepše.

ODGOVOR (D): Hod koji smo godinama vršili kao narod stavljajući Krista u centar života, da nam Krist bude sve, da ne postoje veze koje me odvajaju od Krista, bio to moj otac, moja majka, moj brat, moja sestra, moj sin, moja kći, čini nas inteligentnima u zakonima Života. Zapravo, ako ja imam nešto što me odvaja od Krista, ne mogu sudjelovati u onome što On čini, jer sam raspršen po mnogim periferijama moje naravi. Umjesto toga, trebam biti uronjen u moj duh, tamo gdje prebiva Krist i gdje se ne bojim izgubiti sve, naprotiv, znam da kada se potpuno uronim u Krista, On sve obnavlja i obnavlja također mog oca, moju majku, mog brata, moju sestru. Radi se o tome da postanemo zaista inteligentni u poznavanju zakona Života. Koliko nam treba vremena da se pomirimo s našom naravi: „emotivan sam, imam tendenciju biti tužan, nisam sposoban govoriti, nisam sposoban moliti, takav sam“, treba nam puno vremena da shvatimo da jedino što služi Bogu su naše granice. Mi, kao što smo već ranije rekli, odbacujemo jedino što je Isusu Kristu u tom trenutku potrebno, jer upravo preko moje granice ja prikupljam duše slične meni, odnosno moje granice su točka okupljanja. Tako, na primjer: ako sam ja shvatio da naginjem nekom raspoloženju, trebao bih hvaliti Isusa poradi toga, trebao bih biti presretan, jer sam svećenik za ovu vrstu duša. Ova braća i ove sestre me trebaju upravo zato što imam tu slabost ili to raspoloženje[8] i iz tog razloga postajem za njih kanal uzdignuća prema Bogu. Mnogo puta molimo Gospodina ovako: „oslobodi me ovoga“ ili „oslobodi me ove situacije“, no On nas ne oslobađa. Zašto to ne čini? Jer bi nam oduzeo službu: ako bi nas oslobodio od svega, ne bismo imali više što raditi, ne bismo više mogli niti služiti. Naprotiv, naša je služba u duhu upravo u tome da vjerujemo da „tamo gdje sam slab, ja sam jak“[9]. Sveti Pavao je to razumio. Mi se naprotiv uvijek trebamo podsjećati na to, jer duh svijeta odbacuje, ponižava ono što je slabo: ako postoji neki nedostatak, on se naglašava, ismijava i to ponašanje blokira i, u određenom trenutku, osjećaš se sav blokiran.

ODGOVOR (M): Ovo je jedini prolazak u kojem se također događaju istinska ozdravljenja. Ja se prinosim u tom raspoloženju, no kada ću ozdraviti od tog raspoloženja?[10] Kada ga prihvatim, kada ga zagrlim, kada razumijem, kao što smo već rekli, da je to moja služba. Ustvari, Gospodin će ti ga ostaviti ono vrijeme neophodno za tebe i duše slične tebi, kako biste išli prema Bogu. Kada ti više ne bude trebalo, uklonit će ti ga i možda ćeš ući u neku drugu službu. To ne vrijedi samo za bolesti, nego vrijedi za sve. Koliko puta molimo Gospodina tražeći: „ozdravi ga“. Mnogo sam puta ispričao da mi je jednom, dok sam molilo, Gospodin rekao: „ja ću ga ozdraviti, ali ja ti kažem da je ova bolest spasenje za njega, ti vidi“. Tako sam rekao Gospodinu „zaustavi sve, ostavi ga bolesnog, čak naprotiv pusti ga da umre ako je potrebno“. Dakle, jedna bolest mogla bi biti tvoje spasenje a ti moliš da ti bude uklonjena. Za što moliš? Da se izgubiš?

INTERVENCIJA: Htjela sam svjedočiti ovo moje iskustvo. Za mene je bilo vrlo važno, nakon godina odlaska na Misu, shvatiti, ili bolje rečeno Gospodin mi je dao shvatiti u duhu, da kao što je Marija bila Suotkupiteljica, tako smo i mi u trenutku Euharistije, mi smo suotkupitelji i to je nešto neizmjerno.

ODGOVOR (M): Uvijek smo suotkupitelji. Suotkupitelj si kada sudjeluješ u liturgiji onako kako smo već rekli. Suotkupitelj si kada krstiš. Duše koje krstiš, kada budeš u trenutku smrti, doći će te prihvatiti. U trenutku smrti vodimo posljednju bitku protiv Lucifera i sve duše kojima si pomogao (krštenje je najveća pomoć koju one mogu dobiti od tebe) doći će donijeti svjetlost i napraviti jednu barijeru. Dakle, krstite! Pomislite kako je lijepo živjeti ovaj sukob, i potom zauvijek otvoriti oči, jer nije istina da ih zatvaraš i vidjeti da si prihvaćen od mnoštva duša koje će znati kako ti zahvaliti na pomoći koju si im dao. Suotkupitelj si svih onih koji su ti slični koji imaju iste tvoje nedostatke i ti ih prinosiš na oltaru, prinoseći prvo samog sebe. I ovdje je još jedna pogreška koju pravimo kada stavljamo druge ispred: ja ih prikazujem, ali na taj način uvijek je prisutno malo oholosti koja je tipična osobito za ministerijalne svećenike. Prije svega: ti se prikaži! Prikazavši sebe, ti prikazuješ druge. Mnoge se svetogrdne mise (to se mora reći) održavaju jer se ministerijalni svećenici ne prikazuju, oni prikazuju Isusa, ali se oni ne prikazuju. To je svetogrđe. Gospa je rekla don Stefanu Gobbiju: „U tom trenutku vi ste mesari, jer moga Sina kidate na komade a vi samo gledate“. Gospa je to rekla, nisam ja rekao. Dakle, ti si suotkupitelj, da. Kada? Kada sudjelujem prikazujući se u Kristovoj žrtvi. Čega sam onda suotkupitelj? Suotkupitelj sam onoga što je Gospodin povezao sa mnom, što ću znati tek kad budem preko velike barijere. I ovdje, kao što je već rečeno, ne ograničavajte ono što je s vama povezano samo na sina, kćer. Zašto uvijek moraš stezati? Ti ne znaš što je Gospodin povezao s tobom. Zašto se želiš ograničiti na tvog sina, tvoju kćer? Ne zaboravite, međutim, da je svaka duša slobodna, tako da ne možeš spasiti onog koji ne želi biti spašen. Pustimo neka Gospodin poveže s nama one duše za koje zna da se žele spasiti, koje su nam slične, s našim istim iskustvima, našim granicama. Jer ako mi naprotiv molimo govoreći: „ja želim nju, želim njega“, možda odaberem baš one koji ne žele biti spašeni. Postoji jedan odlomak u „Svemir i njegovi stanovnici“[11] u kojem je jasno rečeno da u istoj obitelji majka i sin, otac i kći možda nisu u istom duhu. Prava obitelj nije ona po krvi, nego ona po duhu. Bez obitelji po duhu nema niti obitelji po krvi. Obitelj je jedna i to ona po duhu. U istoj obitelji može se dogoditi da postoje dva različita duha (ili Duh Božji ili duh svijeta). Zašto? Jer je svaka duša slobodna odabrati s kojim će se duhom sjediniti, to je dar slobode. Vraćajući se na suotkupljenje: svi smo suotkupitelji, svi smo pozvani biti „alter Christus“.

ODGOVOR (D): Svakako povezano s ovim trenutkom prikazanja, dolazi mi na pamet da susresti Krista znači također susresti doista same sebe, susresti doista ono što jesmo. Sve dok ne susretnemo Isusa Krista, mi smo nepoznati samima sebi. Tijekom prikazanja postoji i lijep medicinski aspekt koji treba uzeti u obzir, to jest, čovjek je oduvijek imao osjetljivost, više ili manje pojačanu, da dotakne određene aspekte stvarnosti: ja svojom osjetljivošću dotičem neke, drugi dotiče neke druge i na određeni način mi uzajamno dijelujemo sa stvarnošću, a stvarnost mnogo puta uzajamno djeluje također i s nama. Pa što se događa kada osobe dođu do toga da se osjećaju iscrpljeno, prazno, opterećeno? Odlaze liječniku, psihologu, uzimaju antipsihotike, sve kako bi po ljudski pokušavali bolje se osječati. Ali zašto se čovjek iscrpljuje, opterećuje i umara? Stoga što čovjek ne poznaje samog sebe i ne zna kako funkcionira, nije svjestan da strukturno ima svećeničku narav, te da je oduvijek predviđen da prikuplja i da daje, da prima i prenosi. Ništa se ne može zaustaviti u nama. Ono što se zaustavi u nama stvara blokadu, stvara napetost, stvara krutost, stvara nervozu, stvara glavobolju. Dakle, kad shvatim ovaj protok života i kako komuniciram u ovom Božjem djelovanju, razumijem također i njegovo značenje. Ja sam u svom osobnom iskustvu osjetio neizmjernu radost kada sam shvatio da je značenje svega onoga što sam do tog trenutka proživio i sakupio bilo da sve to prikažem Bogu i kada sam to učinio osjećao sam se slobodnim i spremnim za jedan novi ciklus. Dakle, mi  smo stvoreni za beskonačan broj životnih ciklusa, kako bismo skupili sve što imamo te da bismo prinijeli Bogu. Ako je u tom trenutku Krist sve za mene, On sve uzdiže k Ocu i ja osjećam da se u mojoj osobi iznova stvara ona sloboda koja mi omogućuje da iznova krenem.

ODGOVOR (M): Što se tiče osjetljivosti: kako napredujemo u hodu, svi postajemo osjetljiviji i ova nam osjetljivost, povećavajući se omogućuje da više osjećamo i sve više razumijemo. Ali budite oprezni: ako si osjetljiv i shvatiš da jedna osoba ima neku potrebu, druga neku drugu, kao svećenik to primaš da bi prikazao Bogu i dosta, ne da ih osuđuješ, ukalupljuješ, razumiješ, raskomadaš. Mogu intuirati, no ne suditi misleći „ali ona je takav tip“. Mogu intuirati kakva je neka osoba, ali iz kojeg razloga? Stoga što Gospodin traži da sve što intuiram prinesem na oltar i dosta, ne dodajući ništa. Osjetljivost je jedan dar, ali ako je držimo u našim rukama, ako mi s njom upravljamo, postajemo mistici s malim slovom m. To je razina duše. Naprotiv, ako preko prolazaka o kojima smo prije govorili, osjetljivost biva neprestano pročišćavana, biva neprestano sjedinjena s Kristovom misli i onom Marijinom, to postaje intelektualno viđenje, odnosno vidi se stvarnost takva kakva jest. U Duhu Svetom ti vidiš stvarnost onakvom kakva ona jest, a da pritom nikada ne osuđuješ.

ODGOVOR (D): To je hod prema bezgrešnosti, gdje mi ne upravljamo stvarnošću na naš način, nego dopuštamo Bogu da to čini. To je, po mom mišljenju, ljepota, jer svatko od nas ima sposobnosti, osjetljivosti koje Bog može koristiti. Kada, pak, osobe koriste svoju osjetljivost za osobne ciljeve, ne osjećaju se dobro, jer su uvijek u napetosti. Naš hod je naprotiv: hod prema Bogu po Mariji. Tada po Mariji znači: ja sam stvoren na određeni način i u apsolutnoj iskrenosti podlažem svoju narav Bogu, kako bi je On mogao koristiti. To je prekrasno: kada se osjeća da me čisti duh koristi i služi se sa mnom, svim mojim kanalima, svim onim što jesam, odnosno koristi „sve što moje kraljevsko svećenstvo prikuplja“. Dakle, naš je cilj sljedeći: truditi se da me Bog može koristiti i da bih to učinio, trebam Njemu podložiti čitavo svoje biće, bez ikakvog manipuliranja. Kad se uskladimo s ovim načinom postojanja, življenja, tada čitava naša narav počinje funkcionirati zaista dobro. Predslovlje uvodi „Svet“, što je pomalo zahvala: „Gospodin s vama. I s duhom tvojim. Gore srca. Imamo kod Gospodina. Hvalu dajmo Gospodinu, Bogu našemu“. Ovaj dio uvodi u trenutak podizanja. Zašto? Jer od trenutka kada je  sve bilo podloženo Isusu Kristu u Kruhu i Vinu, Bog ozbiljno uzima sve što je prikazano i započinje proces preobrazbe. Ako postoji ova sigurnost vjere, tada se u nama rađaju radost, zahvalnost i zahvala. „Svet“ prethodi ovu finalnu zahvalu, jer mi već znamo što će učiniti Isus Krist: preobrazit će i dovršiti sve ono što je narod prikupio po Marijinim nakanama. Tada je također i „Svet“ jedan trenutak uzdignuća, jer sudjelujemo u hvali koja se živi u nebeskom zboru. Liturgija koja se slavi na nebu prije svega je liturgija hvale, pjesme, klanjanja, života, čistih titraja. Mi se sjedinjujemo s ovim uzdizanjem hvale i govorimo Isusu Kristu, kao što smo pjevali: „Ti si svet, ti si kralj“, jer kad sudjelujemo u ovoj istini, također i naše biće se uzdiže. Tada „Svet“ prethodi ne samo trenutak u kojem Krist sve dovršava, nego i trenutak u kojem ćemo se prikazati „po Kristu, s Kristom i u Kristu“, jer to su dva trenutka uzdignuća od kojih se  kreće iz dimenzija koje smo prikupili kako bismo se sve više uzdizali prema Božjem djelovanju. Sve što smo prikupili biva uzdignuto prema Bogu i upravo zato „Svet“ prethodi taj trenutak.

ODGOVOR (M): Sada je trenutak posvete. Za prvu Crkvu Misa je bila samo ono o čemu ćemo sada razgovarati. Prvi kršćani sastajali su se kako bi lomili kruh, da bi se sjećali onoga što je Isus učinio i zapovjedio da nastave raditi. To je srce. Sva priprema, sve prikazanje, sve naše svećeništvo pronalazi ispunjenje u tom trenutku, jer je Isus onaj koji se uzdiže k Ocu i prikazuje samog sebe. Isus je onaj koji moli Oca, koji obnavlja Svoju Žrtvu, koji iznova daje Svoje Tijelo da bude razapeto i Svoju Krv da opere naše grijehe: dovršava sve ono što smo mi prikupili i prikazali. Kako smo i prije rekli, sve biva preobraženo, ne samo kruh i vino, nego se sve preobražava u Tijelo i Krv Kristovu. Poradi toga kasnije trebamo reći: „Tajna vjere“. To je tajna, tajna ljubavi, tajna milosti, jedna tajna u kojoj kao i u svakoj tajni, ili sudjeluješ prihvaćajući je i tako donosi plod, ili je odbacuješ. Kada je odbacuješ? Kada ostaneš ravnodušan, kad pomisliš „ma tko zna je li to istina“. Na ovaj način si je odbacio. Odbacuješ je kada je ne živiš, kada ostaneš odvojen. Odbacuješ je i kad ostaneš ravnodušan na činjenicu da jedan čovjek (ako doista ne želiš vidjeti da je On Bog) daje život za tebe, prolijeva svoju krv za tebe, oprašta ti, ljubi te, kao da se On morao prikazati. Nije morao! Kristovo prikazanje ima vrijednost jer prije trenutka posvete On kaže: „Ja sam onaj koji dajem svoj život, nitko mi ga ne uzima“[12]. Također i o tome bismo mogli razgovarati satima, ali kada je jedno prikazanje lijepo? Kada prikažeš nešto što imaš, a ne kada ti bude oduzeto. Na primjer: dođu lopovi i ukradu ti nešto i ti kažeš „Prikazujem sve što su mi ukrali“, ali ove stvari ti više nemaš. Lijepo je prikazati ono što imaš. Isusu nitko nije mogao oduzeti život. Krist je onaj koji ga prikazuje, nitko Ga ne bi  mogao pribiti na križ da On nije prikazao Svoj život. Tijekom Mise, u molitvi: „Bili smo mrtvi poradi grijeha, nesposobni pristupiti Tebi, ali Ti si nam dao vrhovni dokaz Tvoje ljubavi“, sve je u tom sadržano. No što pravi razliku? Zašto onda, ako se Isus Krist nastavlja prikazivati, Zemlja je svedena na ovo stanje? Razliku pravi duh s kojim sudjelujemo. On nam daje u svakoj Misi mogućnost da budemo preobraženi, oživljeni, obnovljeni, oprani, no uvijek postoji sloboda da prihvatimo ili ne prihvatimo Njegovo djelovanje.

ODGOVOR (D): Važno je podsjećati se što znači biti novi narod, što znači slaviti kao novi svećenici, kao narod posvećen Bogu: glavna je služba rast u novom svećeništvu i rast u novom posvećenju. Tada, kada se odvija posveta kruha i vina, također i mi pronalazimo naš vrhunac, naše ostvarenje kao narod. Razlika između onoga što rade u katoličkoj vjeroispovijesti i onoga što mi živimo u Crkvi Isusa Krista svega svemira je u tome što mi ne prikazujemo samo kruh i vino, nego i sav narod: „Ovaj kruh koji si nam darovao, ovo vino koje sinam darovao i narod koji si uglavio sa svih strana Svemira i koji želiš sjediniti s Tijelom Kristovim, kako bi postalo životno i vječno prema novom stvaranju“. Na taj način mi tražimo da i narod bude posvećen. Ovo je jedan temeljni korak i što znači? Znači da ono što se događa na oltaru, ili bolje pretvaranje kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, događa se također na oltaru duha svakoga od nas. Ono što vidimo na oltaru događa se u nama: naša se narav mijenja iznutra i to nas vodi da živimo ono što nam je Otac Tomislav uvijek govorio, odnosno vodi nas da postanemo živa Euharistija. To je sudjelovanje kraljevskog, svećeničkog naroda: dopustiti da se dogodi u liturgiji vlastitog života liturgijsko djelovanje, preko kojeg biva promijenjena naša ljudska narav preuzimajući tako onu božansku u Kristu Isusu. Tada osjećamo da se Euharistija slavi u nama i idemo prema živoj Euharistiji.

INTERVENCIJA: Oduvijek je poznato da se u kalež stavlja jedna kap vode, koja je simbol nas samih, naše duše, a time i simbol svih nas kao ljudskih bića.

ODGOVOR (D): Naravno, rekli smo da je u liturgiji sve prisutno.

ODGOVOR (M): Nema ništa novo, sve je vječno, mi ništa ne izmišljamo, oduvijek postoji. Ono što gospođa kaže da se u kalež prije Svete Mise stavi kap vode govoreći: „ovo je naša je ljudska narav koja se sjedinjuje s božanskom naravi“. To je ono što bi se trebalo dogoditi, što se događa, ali u onoj mjeri u kojoj mi sudjelujemo. Razliku ne pravi to što sam stavio ovu kap vode i onda se to dogodilo, to je jedan znak, potom ja trebam sudjelovati da bi se to dogodilo.

INTERVENCIJA: To je povezano s onim što sam ranije namjeravala izraziti, odnosno da sam dvadeset godina išla na Misu, ali kada sam shvatila da također i ja imam mogućnost biti suotkupiteljica s Isusom Kristom, sve je poprimilo potpuno drugačiji oblik. Istina je: nema ništa novo, ali ja sam ona koja je obnovljena. U tome je razlika.

ODGOVOR (M): DA, razlika je u duhu s kojim nešto radimo.

ODGOVOR (D): Ono što se događa tijekom Posvećenja jedna je živa stvarnost. Mi, budući da smo narod posvećen Bogu i pošto smo primili Znak,[13] rekli smo: mi smo narod posvećen Presvetom Trojstvu. Što znači biti posvećen Presvetom Trojstvu? Je li to neka pobožnost? Biti posvećeni Presvetom Trojstvu znači biti zahvaćeni Presvetim Trojstvom, raspoloživi živjeti jednu trajnu liturgiju te prihvatiti Duha Svetoga u meni. Sudjelovati u djelovanju grupe Svetog Rafaela iz Centralne Jezgre koja poslužuje Duha Svetog[14] to također znači imati posebnu pozornost na ono što Duh Sveti radi sa mnom, stoga ga prihvaćam u sebi. Duh Sveti uvijek vrši jedno djelo posvećenja: posvećuje naše biće u liturgiji kroz cijeli dan. Gdje, na poseban način, ovo posvećenje pronalazi ispunjenje? Na oltaru. Međutim, mi živeći kao posvećeni narod i prihvaćajući Duha Svetoga, nosimo ljudsku i božansku narav, dopuštajući mu da on djeluje unutar nas, djeluje u nama, djeluje u našem duhu i preobražava stvarnost. To je zato što dimenzija posvete nije samo tijekom liturgije, nego je uvijek, jer smo mi posvećeni narod.

[1] Preporučujemo čitanje iz 9. poglavlja sa str. 167. „Krštenje u Duhu Svetom i ognju“ iz knjige „Preko Velike Barijere“ od Stefanie Caterine

[2] Pozivamo na čitanje odlomka „Djeca bez imena“ sa stranice. 158, poglavlje 7. „Duše u čistilištu“ iz knjige „Preko Velike Barijere“ od Stefanie Caterine

[3] https://premanovomstvaranju.org/posvete-i-molitve/molitva-svetom-mihaelu-arkanđelu/

[4] Usp. Ef 1, 8-12

[5] Pozivamo na čitanje odlomka na stranici. 196. poglavlja 11. „Crkva, sveti Božji narod“ iz knjige „Preko Velike Barijere“ od Stefanie Caterine

[6] Predlažemo čitanje poruke Svetog Josipa od 10. 0žujka 2014 „Biti u zajedništvu s Bogom“

[7] Usp. Lk 5, 1-11

[8] Za produbljenje predlažemo čitanje iz „novog odjeljenja koje uređuje jezgra liječnika“, na web stranici: https://premanovomstvaranju.org, u kojem su dublje obrađena također i raspoloženja

[9] Usp. 2 Kor 12, 7-10

[10] Za produbljenje predlažemo čitanje iz „novog odjeljenja koje uređuje jezgra liječnika“, na web stranici: https://premanovomstvaranju.org, u kojem su dublje obrađena također i raspoloženja

[11] Knjiga „Ispisati povijest – Svezak II – Svemir i njegovi stanovnici“ od Stefanie Caterine i Tomislava Vlašića Poglavlje 18. „ Josip i Egipćani“ na stranici 146/147

[12] Usp. Iv 10, 11-18

[13] Predlažemo vam čitanje poruke od Presvete Marije 01.11. 2016 „Znak je jedan Križ“, prisutna također i na ovoj stranici: https: //premanovomstvaranju.org/znak-je-jedan- križ/

[14] https://premanovomstvaranju.org/posvete i molitve/centralna jezgra/