Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa

Crkva Isusa Krista svega Svemira

Mauro

27.12.2020

Danas slavimo Svetu Obitelj i objavili smo poruku Svetog Josipa koju nam je dao 2016.[1] godine, i u ovom danu nam pomaže da uđemo u Božju misao glede obitelji.

Mi se nalazimo u ovom hodu neprestane preobrazbe, tako da sve, svatko od nas, njegova Crkva, društvo, stvaranje, sve ulazi u Božju misao, da bude preobraženo po Božjoj misli te da se uskladi s Božjom misli.

U čitanjima ovih dana često imamo poslanice Svetog Ivana, Ivana apostola, koji je svjedočio ono što je vidio, što je dotaknuo, Riječ života, svjedočio je život[2]. To je bio njegov život, svjedočiti Život; on ga je susreo, vidio ga je u Isusovoj osobi. No može se reći da ga je vidio, i to nam je rekao[3] također i u osobi Presvete Marije. Za njega je biti s Marijom i s Isusom bila ista stvar, to je značilo biti u Životu, uronjeni u Život.

I mi smo svi pozvani nositi Život, nositi Lice Presvetog Trojstva na našim licima, međutim, za razliku od Ivana, mi smo pozvani svjedočiti ovaj Život, pozvani smo prije svega živjeti ga, prepustiti se kako bismo bili uronjeni u ovaj Život, tako raditi da nam ovaj Život i njegovi titraji u nama pomažu uskrsnuti, prihvaćajući Život, koji je otkupljenje, koji je Isus Krist, koji je milosrđe, koji je milost na milost.

Govorio sam međutim, Ivan ga je vidio, dodirnuo; mi ga vidimo i dotičemo na jedan drugi način. To je jedan hod, kako kažu današnja čitanja, u vjeri – Abraham, Šimun, Ana -, jedan hod u vjeri.

Abraham je prepoznao taj život i vjerovao je u ono što je osjećao iznutra, kaže danas[4] u jednom viđenju. Šimun je nošen od Duha Svetog, pravedan čovjek, vidi jedno Dijete i zahvaljuje Bogu: „Sad otpuštaš slugu svoga u miru.“[5] Ana je na isti način hvalila Boga za to Dijete, nikad viđeno.[6] Prepuštali su se biti nošeni u vjeri.

U poslanici Hebrejima,[7] ima nekoliko riječi  koje se odnose na Abrahama, koje svjedoče o tome što je vjera, ona koju također i mi trebamo imati. Ne samo imati povjerenje, ići tamo gdje ne znamo, dopustiti biti nošeni, vjerovati protiv svake nade, prije svega možemo sve to činiti ako su u nama prisutne ove riječi: „Uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti.“ Abraham još nije bio u potpunosti ušao u otkupljenje, jer niti Isus Krist još nije bio pobijedio smrt, mi da. Isus Krist je pobijedio smrt, pobijedio ju je zauvijek, međutim on je već tada vjerovao da bi Izak mogao uskrsnuti, vjerovao je u uskrsnuće. Ako u nama nema ovog prolaska, ako naša vjera nema ove čvrste temelje, riskiramo usredotočiti se na naše ljudske snage, na naše spoznaje, na iskustva drugih, osloniti se na senzacije, emocije, no to nije vjera.

Naš hod nije vjerovati u ono što Otac Tomislav govori, ili bolje reći, vjerovati u ono što on kaže, prepoznajemo da, ali nije to toliko vjerovanje u njega ili vjerovanje u Stefaniju, kao članove Centralne Jezgre, kao savršene osobe, nego prepoznati i osjetiti Božji život u onome što nose, osjećati Božju prisutnost u svemu onome što nose. Osjetiti da ovo, ovaj navještaj, ovaj život, ova vjera bivaju hranjeni, trošena, osjetiti jedan titraj u nama koji nas budi na život koji imamo od začeća. Ovdje razumijete da nam sigurnosti ne pomažu, znanje nam ne pomaže, spoznaje nam ne pomažu, a još manjenam pomažu naše misli.

Govorimo o novom stvaranju, novom narodu, novoj Crkvi. Pred nama je 2021. godina, za koju nam je rečeno da će biti puna događaja[8]. Počinjemo vidjeti formiranje sela, rodile su se mnoge točke svjetlosti. Danas, Sveta Obitelj, govorimo o novoj obitelji, oblicima novog života, jednoj novoj školi, novom svećeništvu i sve se treba roditi iz Božje misli. Potrebno je imati vjeru, kao što rekoh ranije, no potrebno je također biti vrlo otvoreni, kako bismo dopustili da ovaj život procvjeta u Božji život, a ne u ono što mi mislimo.

Ja mislim da opasnost nije toliko u tome da ne želimo Božji život, da ga nismo prepoznali; ako smo ovdje, ako slijedimo ove programe prepoznali smo ga, osjetili smo ga. Opasnost koja je sada pred nama je zaustaviti se na onome što smo razumjeli, intuirali, zadovoljiti se onim što smo vidjeli i započeti s tim, s onim što smo možda razumjeli i dotaknuli i tamo staviti sve naše misli, sve naše ideje i tako graditi samo na jednom malenom viđenju koje smo imali, ne dopuštajući Bogu da nas uvede u sav hod kao što je to napravio Abraham. Da, pokazao mu je zvijezde – dao mu je Izaka – ali prošao je također i sav hod, hod koji se nastavio s Izakom, s Jakovom. I mi smo također  pozvani kao redovna sredstva proći dio koji nama pripada, uvijek otvoreni, uvijek raspoloživi, uvijek – s Marijinim stavom – meditirati u svom srcu.

Danas u Evanđelju[9], Šimun blagoslivlja Mariju i Josipa. Šimun postaje sredstvo za Mariju i Josipa, kako bi proširio pogled, njima, Isusovim roditeljima, Svetoj obitelji, prvoj Crkvi. Šimun, nikada viđen razgovara s Marijom, i Marija treba biti otvorena prihvatiti također i to.

Abraham se prepušta, on uvijek slijedi, nikad ne stavlja nešto svoje; on kreće, naravno, kako zna, međutim potom je uvijek raspoloživ za promjenu, sve dok ne ostavi sve, također i Izaka, također i obećanje, također i najveću stvar, najveći znak koji mu je Bog dao, da će imati dijete u starosti ; ostavlja i to.

Tako i Presveta Marija i Sveti Josip uvijek ostavljaju, slijede upute: san, anđeo, uzmi dijete, kreni, idi u Egipat, vrati se iz Egipta; slijede sve, no to je samo početak njihova hoda. Pomislite isto tako o odlasku u Egipat: „Uzmi dijete i idi“[10], da, no potom sve što slijedi kasnije? Oni su na neki način vođeni događajima, a ne da ih samo pretrpe, oni prodiru u njih s vjerom.

To kažem jer u 2021. Godini mi trebamo činiti iste stvari. Još uvijek uzimam Šimunov primjer: razumije se da mu je Bog rekao da postoji Izraelsko obećanje da neće umrijeti prije nego ga vidi, međutim, potom se i on dopušta voditi od Duha, odlazi u hram baš točno u tom trenutku, i točno u tom trenutku vidi obećanje.

Kad kažem događaji, mislim na ovo, mislim na život, protok života.

Ovih nam dana Isus govori o zaručništvu, zaručnici.[11] Da bismo bili zaručnici i ušli u njegovu misao traži od nas, ispravnu, čistu, iskrenu savjest. To je ono što su imali Šimun, Ana, Presveta Marija, Sveti Josip, i potom je Bog onaj koji vodi, Bog je glavni protagonista. Abraham je imao ispravnu savjest, i potom je  Bog glavni protagonista. Ispravna savjest ne znači postaviti svoj život po vlastitoj ideji, ponašoj savjesti.

Imamo jedno obećanje za ove dane,[12] što je ujedno i jamstvo, da će biti podignuta razina svih, uključujući i našu, kako bismo dosegli manje-više svi istu razinu; to će nam dopustiti da u potpunosti živimo zaručništvo s Kristom. Dakle, što je na nama? Na nama je ova vjera Abrahama i svih, na nama je  jednostavnost. Na nama je da budemo radosni, da imamo želju da budemo onakvi kakve nas On želi. Da bismo to činili, što trebamo napraviti? Jedan jednostavan život u kojem Duh Sveti može biti slobodan u djelovanju, slobodan u djelovanju da na prvom mjestu u našem životu ne bude sve ono što smo mi napravili ili što želimo napraviti, sve naše ideje o tome kako služiti, što raditi, što biti, što graditi – danas kažem također i obiteljske ideje – nego na prvom mjestu da zaista postoji duboka želja o jednoj spoznaji nas samih. Duboka želja da se krene od duha, da se bude onako kako nas On želi, i kada kažemo da prikazujemo život, ma pogledajte da je upravo to, inače ovom riječju, prikazati život … mi smo i pomalo licemjerni: „Prikazujem ga da bude kako ja mislim“. Gotovo se čini kao neka razmjena: „Prikazujem ti ga, da mi ti onda možeš dati …“. Umjesto toga, koncept prikazanja je da se više ne upravlja njime, ne posjeduje ga se, nema ga … ako sam ga prikazao! I potom sljedeći korak je kontemplirati, život postaje samo jedna kontemplacija u tom svjetlu, kontemplirati što On čini, poput Marije: meditirala je, kontemplirala u svom Srcu. Kontemplirati njegovo djelovanje u svim događanjima, kontemplirati njegova čudesa, čudesa koja se gotovo nikada ne događaju onako kako mi mislimo, čudesa koja nisu onakva kakvima bismo ih mi željeli, no ako smo u tom stavu, sposobni smo kontemplirati: to je posljedica. I potom na svemu zahvaljujte. Svaku stvar, svaku situaciju prihvatiti, prikazati, blagosloviti, blagosloviti sve, misliti uvijek dobro, pretjecati se u međusobnom poštivanju.

Njegova Crkva je jedno mjesto u kojem osobe žive ovako, osobe kod kojih se svaki put u susretu između njih dogodi kao između Marije i Elizabete, kao između Šimuna, Marije i Svetog Josipa: Duh Sveti koji govori, Duh Sveti koji proširuje, prosvjetljuje, pokazuje. Živeći tako, u toj jednostavnosti, Bog će izgraditi novo stvaranje i u potpunosti će nas dovesti do toga da budemo zaručnici. To je jedan hod, kao između ostalog također ako ga želimo pogledati zemlja zemlja, jedan hod između dvoje zaručnika, započinje kad se vjenčaš, no to jedan hod, koji započinje s jednim da, no tada je tu čitav život; tako je i s Bogom, s Isusom.

Dopustiti Gospodinu da u potpunosti razvije svoju misao o svemu – ja to kažem za sebe, ali mislim da će to biti za svakoga – ponavljam, opasnost je da započnemo razmišljati na naš način, također i kada primiš veliko prosvjetljenje, možeš ga interpretirati, to je  opasnost s kojom se sada suočavamo: napraviti prvi korak, napraviti jedan odabir, kao ovo da  prikažemo život, i možeš ga držati, također da za vršenje Božjih djela, no uvijek u skladu s našom misli. Božje djelo treba razviti Bog, On je taj koji se treba proslaviti u svakome od nas i u cijeloj svojoj Crkvi, nije Crkva ona koja se treba proslaviti, Bog je onaj koji se proslavlja u svojoj Crkvi.

Sveti Josip u svojoj poruci[13] govori o duhovnoj obitelji, odakle potječu sve obitelji. Ne želim vam ponavljati koliko obećanja imamo u vezi s tim, ne želim vam ponavljati hod, koji mi se čini jasan pred svakim od nas, svima zajedno, ponavljati radosti i ljepote koje nam je Bog već dao; zamislite samo kakva će tek biti one koje nam još želi dati u ovom vremenu gdje se Crkva približava Zemlji, Crkva svega Svemira, i vremena se skraćuju. Istina je da zlo eskalira, ali upravo zato što se dobro približava; onda ostanimo uistinu vedri, radosni i pripremimo se još jednom, kako sam već rekao, da položimo sve u Marijino Srce i živimo u skladu s njezinim nakanama.

Gledajte da naše djelovanje, sada, naše molitve, naše liturgije imaju velik domet, ne zato što smo to mi, nego zato što Bog prisutan u svojoj Crkvi, Isus sve prisutniji, daje ovaj domet: dodiruje, oprašta, spašava. Potrudimo se onda tako djelovati u ovoj vjeri i kontemplirati Božja čudesa.

Želim vam svima sretnu nedjelju, sretnu svetkovinu, sretan blagdan Svete Obitelji i blagoslivljam vas u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Poruka Svetog Josipa od 30.prosinca 2016 „Vi ste članovi i čuvari Božjeg naroda“, objavljena 27. prosinca 2020 na https://premanovomstvaranju.org

[2] Usp. 1 Iv 1, 1-3

[3] Vidi poruku Svetog Ivana apostola od 27 prosinca 2008 objavljenu u knjizi „Ispisati povijest – Svezak I – U Božjoj misli“, na stranici 76-77-78

[4] Usp. Post 15, 1-6; 21, 1-3

[5] Usp. Lk 2, 22-40

[6] Vidi nota 5

[7] Usp. Heb 11, 8.11-12. 17-19

[8] Usp. poruka Presvete Marije od 07. prosinca 2020 „Mesijansko vrijeme“ i Isusova poruka od 24. prosinca 2020 „Duše zaručnice“, objavljena na https://premanovomstvaranju.org

[9] Vidi nota 5

[10] Usp. Mt 2, 13

[11] Usp. Isusova poruka od 24. prosinca 2020 „Duše zaručnice“, objavljena na https://premanovomstvaranju.org

[12] Usp. poruka Presvete Marije od 07. prosinca 2020 „Mesijansko vrijeme“, objavljena na https://premanovomstvaranju.org

[13] Vidi nota 1