Razmišljanje „Prihvatiti moć Spasitelja“

28.03.2020 

Stefania Caterina i  Otac Tomislav Vlašić

Otac Tomislav: Predraga braćo i sestre, završili smo četiri tjedna Korizme. Zadnji dan, u subotu, u liturgiji smo naišli na pomutnju, nesigurnost, i istovremeno u toj nesigurnosti osobe su se opredijelile. U prvom čitanju[1], u Jeremijinom proroštvu, čuli smo da su oni koji su protiv Božjeg glasa odlučili ubiti Jeremiju. U Evanđelju[2] Židovi su raspravljali, sukobljavali se, zauzimali su različita stajališta: prorok je, nije prorok, Mesija je, nije Mesija. „Rekoše stražarima: Zašto ga ne dovedoste?« Stražari odgovore: »Nikada nitko nije ovako govorio.“ Potom su se s bijesom razišli, ali ostali su u svojim mislima.

Dakle, za nas se predviđa jedan tjedan odluke. Ovaj tjedan je tjedan odabira i to odabira onih koji hodaju, koji vrše ovaj hod, jedan odabir koji ide u dubinu. Ova liturgija je vrlo, vrlo lijepa jer tri čitanja[3] obuhvaćaju vrlo dugo razdoblje od proroka Ezekiela, potom Isus koji je uskrsnuo Lazara i prva Crkva koja svjedoči silu Duha Svetoga, preko Svetog Pavla. I u svemu ovome vidimo jednu zajedničku nit vodilju: proročanstva su vodila prema Isusu, Duh Sveti je vodio pravednike, no oni koji su se suprotstavljali pravednicima borili su se protiv njih, često su ih ubijali.

Dakle došli smo do točke: uzvišeni Pravednik, Pravednik nad pravednicima Isus Krist i u ovim čitanjima vodi nas u dubinu. Kao što smo u Starom zavjetu vidjeli da je Bog svojom dobrotom dao Duha prorocima da naviještaju dolazak Mesije, tako smo vidjeli da je Isus otvorio put prema našem srcu da bismo mogli piti iz života Duha Svetoga koji djeluje u nama, ako mi sudjelujemo u Kristovom djelu.

Potom apostoli koji su se sjedinili u Duhu Kristovu iskusili su jednu sigurnost u vjeri, kao što Sveti Pavao svjedoči u drugom čitanju, u Poslanici Rimljanima, i mi se nalazimo u ovom vremenu kada Crkva koja se pokrenula sa Pedesetnicom ide prema ispunjenju i djelovanje Duha Svetoga prodire u naše dubine. Ono je prodorno kako bi isto tako probudilo sve koji žele biti probuđeni.

Čitanje 11. poglavlja po Ivanu koje govori o uskrsnuću Lazara, moramo pogledati iz dva aspekta: jedan aspekt je najveći znak, to je posljednji veliki znak koji je Isus izvršio prije njegove muke, učinio je to pred Židovima uskrsnuvši jednog čovjeka koji je bio u grobu četiri dana, a koji po Židovima i tradiciji nije mogao biti živ. Dakle dao nam je znak da je On Kralj slave, da je Kralj života. Kao što je rekao Marti: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“ Ove nas riječi vode unutra, u jednu sigurnost vjere koju Sveti Pavao jako naglašava u poslanici Rimljanima. No mi sada pokušavamo vidjeti naše sudjelovanje u Isusovom hodu jer trebamo biti oživljeni, pročišćeni i obnovljeni po našem sudjelovanju u trojstvenom djelovanju u nama. Stav koji moramo zauzeti je ovaj: smrt nam služi, smrt uništava svu pokvarenost u nama. Staro stvorenje, stari mentalitet, filozofije, teologije koje se vrte, propovjednici koji se vrte oko preživljavanja, bacaju se u društveno …, koji koriste Isusove riječi za preživljavanje na Zemlji, ostaju u pokvarenosti. Nema izlaza.

Vrlo je važno razumjeti riječi koje izgovaramo u Euharistiji: „Tvoju smrt Gospodine, naviještamo“, ma naviještamo ih u nama, kao jednu milost i mi imamo jednu sigurnost da ćemo svi umrijeti. Ne znam, da li netko od vas misli da će zauvijek živjeti na Zemlji. Mislim da nema nikoga. To je jedna sigurnost, u kojoj se uništava ova pokvarenost nakon istočnog grijeha i smrt je jedan prolazak. Ako ne prihvatimo ovu istinu da nam smrt služi, da je ona jedan prolazak, i drugi je aspekt da vjerujemo u život poslije, inače, kako kaže Sveti Pavao, mi smo naj jadniji od svih na svijetu ako ne vjerujemo u ovaj život. No sve ovo mi možemo živjeti u našoj nutrini po sudjelovanju u Kristovom djelu koje nas vodi, kao što vidimo vrlo dobro u Evanđelju. To je djelo Duha Svetoga koje je savršeno u skladu s Kristovim djelovanjem.

U ovom hodu prema uskrsnuću Lazara možemo vidjeti apostole, ove sestre koje će kasnije sudijelovati u uskrsnuču, osobe su koje ljube Isusa, i Isus njih ljubi. Pronalazimo jednu ključnu riječ: «Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita… I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: „Gle, kako ga je ljubio!“»

Dakle, ovo je ključ za naš prolazak: apostoli su ljubili Isusa i u apostolima su se očitovali nedostatci, granice i Isus ih je progresivno vodio: Lazar je bolestan, Lazar je zaspao, da bi na kraju rekao: „umro je poradi proslave Božje“

Ova je točka za nas neophodna: prihvatiti naše granice i u našim granicama ljubiti Boga. Kada je Toma rekao: „Idemo i mi umrijeti s njim“, ja to danas ne tumačim kao neku slabost, već jednu ljubav prema Isusu: „Ne ostavljam Te, umirem s Tobom“, iako je nedostajalo vjere u Tomi i ostalim apostolima i ova ljubav vodila je sve njih da iskuse uskrslog Krista jer je uskrsli Krist s ljubavlju išao sve ih povratiti.

Hod prema uskrsnuću Lazara otkriva u nama, u našoj nutrini različite razine koje treba očistiti: nesigurnost, lažnu sigurnost, neprestanu borbu za preživljavanje, poteškoće u prevladavanju toga; sve dok se na kraju ne spusti u dubinu našeg groba, ono što se u psihologiji naziva podsvijest, gdje se sav otpad baca u nas. I „Marta je rekla: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“ Ali i u našoj nutrini zaudara i mi to ne želimo osjetiti. Mi bježimo od onoga što smo doživjeli, ali u ovim danima, u ovom razdoblju, jako je naglašeno da sve se treba probuditi u nama od trenutka začeća da sve treba izići na svjetlo. Svi pečati koje je Presveto Trojstvo utisnulo u nas trebaju biti otvoreni i ovdje se predstavlja jedini vodič, Isus Krist, sa jednom savršenom ljubavlju koji ne otvara grob da bi kaznio, bičevao, osudio, nego plačući ide povratiti, povratiti u nama sve i On je sposoban ići preko svih naših granica. To se odnosi na apostole, odnosi se na dvije sestre, na Židove, na Lazara – ide s ljubavlju.

Ovdje se onda, u ovom govoru Svetog Ivana savršeno sjedinjuje čista ljubav s jednom čistom vjerom, čistom nadom i također, kao što rekoh, nakon smrti Isus dolazi u susret apostolima, ženama da bi probudio ovaj život i u tom trenutku svi su zahvaćeni silom Duha Svetoga koja je uskrsnula Isusa. Dakle, za naš hod u ovom tjednu, nužni su naši odabiri da slijedimo Isusa da nas On može voditi, malo po malo kako bi naš duh uskrsnuo u nama.

Rekli smo vam ono što nam je Gospa objasnila, na poseban način razliku između kušnje i napasti; da napasti nikada nisu bile s Isusom, pa niti s Njom, ali kušnje da. Međutim, narod koji je odlučio slijediti Isusa po Suotkupiteljici Mariji, bit će sve manje napastovan i sve više će ga kušnje podizati. Ostvaruje se što nam je rečeno da nakon Isusova uskrsnuća sav narod treba biti uzdignut prema Ocu kako bi dosegao novo stvaranje. Vrlo je važno da naš pogled bude slobodan iznutra kako bismo omogućili Isusu da se giba unutar nas i, kako sam rekao prošli put, da smo pozvani prihvatiti autoritet Marijin, moć Suotkupiteljice, sada moramo prihvatiti  Isusa Krista, njegovu moć. I On ide osloboditi nas iznutra, sve do posljednjeg groba u koji smo se sakrili, gdje smo u jednom zatvoru iz raznih motiva. Sve mora biti revolucionirano životom Duha Svetoga u nama, dovedeno do punine čije nam Sveti Pavao donosi iskustvo, ma u ovim vremenima kada milost ne dopušta povratak nazad, nego nas vodi do ispunjenja, ne samo pojedince, nego sve. Trebamo biti svjesni ovog hoda i naš se hod treba preobraziti  u našoj molitvi od traženja „Daj mi ovo, daj mi ono, …“ u jednu nadu koja pjeva, vjeru koja pjeva, jednu ljubav koja pjeva. U ovoj pjesmi našeg života cvjetaju svi darovi, svi plodovi Duha Svetoga.

Želim vam da ovaj tjedan možete hodati s Isusom i sa Crkvom svega Svemira koja vrši ovaj hod.

I blagoslivljam vas, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. Jer 11, 18-20

[2] Usp. Iv 7, 40-53

[3] Čitanja Pete Korizmene nedjelje, Godina A: Prvo čitanje: Ez 37, 12-14; drugo čitanje: Rim 8, 8-11; Evanđelje: Iv 11, 1-45