Razmišljanje “Živjeti u Crkvi Isusa Krista svega Svemira”

12.07.2019.

Stefania Caterina i Otac Tomislav Vlašić

Otac Tomislav: Predraga braćo i sestre, nastavljamo razvijati Gospinu poruku od 24. lipnja[1] ove godine kako bismo bolje razumjeli Crkvu Isusa Krista svega svemira.

Naslov našeg današnjeg razmišljanja je “Živjeti u Crkvi Isusa Krista svega Svemira” i odmah se postavlja pitanje: koja je to Crkva? Odgovor je jedini koji postoji, jedina Crkva Isusa Krista. Kako se može sudjelovati? Evo, pokušat ćemo dati naznake, upute za življenje u Crkvi Isusa Krista svega svemira.

Prvo poslušajmo ono što nam je Duh Sveti komunicirao u knjizi “Svemir i njegovi stanovnici”. [2] Što je Crkva? Što pokreče Crkvu? Što se giba u Crkvi? Što nas pokreće? Poslušajmo.

Ono što pokreće Crkvu je život Presvetoga Trojstva, život koji joj se po Duhu Svetom neprestano daruje i koji je prisutan u Sakramentima. Crpeći iz tog života, skup vjernika u Kristu se može nazvati Crkvom; inače ostaje udruga kao mnoge druge koje djeluju u korist čovječanstva. Ali Crkva nije skup ljudi koji se udružuju zbog nekog korisnog cilja, nije ni neka plemenita zaklada koja preko kreposnih djela čuva uspomenu na svoga utemeljitelja Isusa Krista. Crkva je još manje centar moći, kao što se na žalost u mnogim slučajevima predstavlja; jedina moć koja prebiva u Crkvi jest milost, koja ne stvara aparate moći, nego se jednako dijeli svim članovima, prema originalnosti svakoga i na izgradnju svih.

Crkva nije narod podložnika jednom monarhu; ona je sveti Božji narod rođen iz žrtve na križu, hranjen žrtvom na oltaru, posvećen djelovanjem Duha Svetoga. Sve ostalo može biti lijepo i korisno, ali ne nužno sveto i božansko. Ne može se sve što je učinjeno u ime Crkve nazvati Crkvom.“

Ovaj tekst nam predstavlja bit našeg sudjelovanja u Crkvi u životu Presvetog Trojstva i to traži naše sudjelovanje. Ovdje se može razviti sva Crkvena teologija, ali ja se zaustavljam samo na ovim riječima: „Jedina moć koja prebiva u Crkvi jest milost, koja ne stvara aparate moći, nego se jednako dijeli svim članovima, prema originalnosti svakoga i na izgradnju svih.

Ovo zahtijeva naše individualno sudjelovanje, nove odnose u Crkvi Isusa Krista svega svemira s tendencijom da svatko od nas dostigne puninu svoga identiteta, puninu svoga poslanja, gdje se izražava originalnost svakog od nas u komuniciranju Božjeg života jednih prema drugima.

Ovdje je naglašen aspekt našeg sudjelovanja u trojstvenom djelovanju u nama. Nažalost, u svakodnevnom životu navikne se na sudjelovanje u jednom obredu, u jednoj recitaciji, u stvarima koje su oduvijek bile takve, gdje se  ništa ne mijenja, no sve ono što nam je Bog dao teži da nas neprestano mijenja, preobražava i vodi u novo stvaranje.

U tom smislu poslušajmo Gospine riječi u poruci koju smo citirali.

Sada je vrijeme da ova Crkva, koja je sjedinjena s onom koja je u svemiru, nosi svoj navještaj svojim životom; vlastitom doktrinom, vlastitom liturgijom i vlastitim sakramentima, sa svim onim što je primila kroz ove godine. Sve to formira zaista veliki polog vjere, nade i ljubavi.

Ne kažem vam da nećete imati protivština jer Luciferova mržnja prema Crkvi Isusa Krista svega svemira je velika, no Božja ljubav prema vama je puno veća. Također i moja ljubav prema vama je puno veća i zahvalna sam vam na svemu što ste napravili kroz ove godine.“

Na prvi pogled može nas uznemiriti riječ „vlastitom doktrinom, vlastitom liturgijom i vlastitim sakramentima, sa svim onim što je primila kroz ove godine“. Pokušajmo razumjeti. Razmišljajući o ovim riječima ja se vraćam desetljeće unazad kada se Gospa ukazala u Međugorju, kako su ljudi sudjelovali u Misi, u ispovijedi, u klanjanju- ništa novo i sve novo. Sve novo ako smo ozbiljno uzeli Gospine riječi koja bi nas neprestano otvarala za unutarnju novost, za sudjelovanje u jednom hodu koji neizbježno vodi u ostvarenje obećanja danih preko proroka, apostola, Isusa Krista koji je došao među nas.

Onda se ne radi o novim doktrinama, o novim sakramentima, radi se o novom sudjelovanju koje neprekidno postaje novo, novo, novo. Tako se dogodilo na početku Gospinih ukazanja u Međugorju, tako se dogodilo na početku obraćenja Svetog Franje Asiškog, onima koji su prionuli uz njegov život, svakom velikom svecu; tako se dogodilo Abrahamu kada je trebao izići iz svoje Zemlje – jedna neprekidna promjena.

U Čitanju iz knjige Postanka, u 46 poglavlju, čujemo riječi: Bog se ukaže u Beer Šebu Jakovu govoreći: »Jakove! Jakove!« On odgovori: »Evo me!« »Ja sam Bog — reče — Bog tvoga oca. Ne boj se sići u Egipat, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod. Ja ću sići u Egipat s tobom i sam ću te vratiti ovamo; a Josip će ti svojom rukom oči sklopiti.“ To je jedan paradoks. Bog, koji je pokazao patrijarsima Obećanu zemlju, odvodi Izraela iz obećane Zemlje u ropstvo, u zemlju ropstva. I tamo će formirati jedan narod i narod će morati nastaviti put povratka u Obećanu zemlju, ali i u Božja obećanja i znate što se dogodilo, jedan spori razvoj, napredak, kolike promjene, koliki znakovi su dani  i narod je padao, padao,  padao.

Mi se nalazimo u vremenu kada, neizbježno, moramo shvatiti djelovanje Presvetog Trojstva kako bi izvelo čovječanstvo iz  ropstva  u cijelom svemiru jer Zemlja je u opasnosti, niski svemir je u opasnosti. Gospodin nas želi dovesti do ostvarenja svih obećanja koja je dao, ali kada, kako? Nitko nam neće objasniti i nećemo znati ništa ako se ne pokrenemo iznutra jer nas Bog vodi korak po korak da nas preobrazi, da budemo jedna  Crkva sposobna dati odgovor ljudima ovoga vremena, svih vremena, suočiti se sa silama koje se suprotstavljaju Crkvi Kristovoj koje žele učiniti da Crkva, bude vezana za Zemlju, plitka, nesposobna promijeniti život članovima iste Crkve i, osobito, nesposobna dati odgovor na sva pitanja koja znanost i čovječanstvo postavljaju.

Slaviti sakramente, što to znači za nas? To znači slaviti trojstveni život u nama. To ujedno znači slaviti naš život u Bogu, jer slavljenjem Presvetog Trojstva mi se uranjamo u to vrelo, u taj izvor i mi oživljavamo. Tada naš život postaje jedno slavlje. Svih sedam sakramenta sadrže sedam temeljnih aspekata našeg života, ali ako se pretvore u obrede, malo ostaje od života u nama, od Božjeg života, ostaju ljudski aparati.

Naše sudjelovanje u ovom životu je sudjelovanje po Bezgrešnom Srcu Marijinu, koja je jedina sposobna pripremiti nas za dar Duha Svetoga koji nas vodi Isusu Kristu, Spasitelju, jedina koja je bila podno Križa i gledala je prijeko s vjerom, s nadom, s ljubavlju. To nas čini sposobnima proći hod preobrazbe, kozmičkog prolaska cijelog svemira.

Sudjelovanje u trojstvenom djelovanju koje se izražava svom svojom moći znači sudjelovanje u njegovim sredstvima u ovom vremenu. Ako nas Bog vodi prema punini, on nas vodi prema sredstvima koja su sposobna dovesti nas do punine: Presvetoj Majci, uzvišenim, izvanrednim, redovnim sredstvima – kako ih je Bog za nas predvidio. Novo sudjelovanje u sakramentima, odakle dolazi i jedna nova  spoznaja, nazovimo je novim naukom, jer kako je Gospa rekla: “Sve je objavljeno, ali sve nije utjelovljeno, nije sve ostvareno“. Sve se ostvaruje kroz hod, sve se utjelovljuje.

Dakle, naše sudjelovanje u sakramentima, je prije svega, sudjelovanje u nebeskoj Liturgiji, onih koji kontempliraju živoga Boga: Arkanđela, anđela, vjerne braće, svetaca, svih svetih. Kroz naše živo sudjelovanje u nebeskoj Liturgiji, sva naša liturgija se mijenja, sva naša liturgija nas neprestano preobražava i mi možemo isijavati novo svjetlo na vjernike, na čovječanstvo Zemlje i čitavog  svemira.

Onda naše pravilo nije samo među nama, tko je odgovoran, tko ima autoritet, tko ima ovu službu, tko ima onu službu. Naš susret je susret u kozmičkoj Pedesetnici, koja pulsira danas, susret sa Svetim Mihaelom Arkanđelom, s Arkanđelima, s vjernom braćom, s onom Crkvom koja neposredno kontemplira život Presvetog Trojstva. Nije slučajno preteča drugog dolaska Isusa Krista Sveti Mihael Arkanđeo koji ima zadatak pripremiti svakoga od nas za onaj trenutak kada ćemo susresti Krista onakvog kakav On jest. I mi se ne možemo gibati naprijed bez sudjelovanja u Crkvi Isusa Krista svega svemira.

Nije slučajno da su se anđeli pojavili u životima svetih patrijarha, pojavili su se ljudi, nitko ne zna, nije opisano, bio je Bog, bili su ljudi. Od svega onog što nam je bilo objašnjeno, to su bila braća vjerna Bogu.  Patrijarsima je bilo nužno da budu u odnosu sa sveopćom Crkvom, isto je vrijedilo i za Svetog Petra. Isto tako  nakon Pedesetnice bio je zatočen, nije znao što treba uraditi, morao je doći  snažan anđeo u zatvor da ga oslobodi. Ovaj susret s Božjim sredstvima vrijedi za svakoga od nas jer Svemogući Bog djeluje preko svojih sredstava.

Ovo sudjelovanje uvijek se odvija u nama preko Vazmenog prolaska u kojem smo se, umirući sebi, otvorili novosti i vi znate kako je  apostole  pripremao. Imali su puno poteškoća prilikom ulaska u tu novost kada su vidjeli uskrslog Krista. Naš prolazak je ovdje u našoj nutrini. Sveopća Crkva je sada sjedinjena s nama, pulsira i naša otvorenost preko sudjelovanja u Liturgiji, sakramentima nam omogućuje da napravimo ovaj kozmički prolazak u ovim vremenima koji su obavezni za cjelokupno čovječanstvo i za sva stvorenja, mi to vjerujemo. Ne možemo dati datume, načine na koje će Bog činiti, ali znamo da je to put i mi ga doživljavamo u našoj nutrini.

Crkva Isusa Krista svega svemira obuhvaća sve što je dobro u povijesti spasenja, sve bogatstvo Crkve koje nam je prenijela, ali je odlučna ići naprijed prema ostvarenju. Svi problemi u hodu Crkve kao kolektiva su problemi jer se zaustavila na jednoj razini. Veliki sveci bili su znakovi kontradikcije, no izgledali su kao  provokatori na putu ostvarenja. Veliko očitovanje Majke Božje, Kraljice mira za službenu Crkvu ostao je nezgodan događaj. Neki ga je biskup nazvao sotonskim. Neki biskupi su rekli da je Gospa izazvala rat na Balkanu. Dakle, ova Crkva Isusa Krista svega svemira odlučna je ići naprijed.

Vratimo se na govor o proslavi života među nama. Mi proslavljamo naš život od trenutka začeća i želimo slijediti naš život sve do prolaska kada ćemo svući sa sebe također i našu  smrt jer cijeli naš život mora biti jedan živi sakrament. Tako ćemo moći ući u vječnost, tako ćemo moći ući u novo stvaranje. Novost je u tome što ne možemo sudjelovati u ovoj Crkvi s da i ne, ne možemo sudjelovati s hladnoćom, iz navike, površno. Sudjelovanje u Kristovoj žrtvi je sudjelovanje u Kristovoj žrtvi, gdje sve naše žrtve, sve naše boli, sve što nije otkupljeno, ulazi i pročišćava se i uskrsava da bi se preporodilo. Kada uskrsnemo, onda smo sposobni komunicirati i svjedočiti Kristovo  uskrsnuće.

Pozivam vas da razmišljate o ovim riječima te da se pokrećete naprijed otvarajući se svim sredstvima koje Bog stavlja na raspolaganje kako bi vas vodio. Bog ne ostavlja ništa nedovršeno u nama. Kao što smo govorili, vodio je patrijarha Jakova u svakoj fazi njegova života, tako Bog vodi svakoga od nas ako je otvoren u svakoj fazi života, priprema sve, prenosi nam  milost i mi vođeni od Njega možemo se vratiti također i u one epizode našeg ropstva u prošlosti i uskrsnuti, postati novi.

Koje je naše poslanje? Naše poslanje u Crkvi Isusa Krista svega svemira je komuniciranje s čitavim svemirom i da pratimo sve one koji su začeti u ovom trenutku po milosti, kako bi krstili one koji su spremni biti kršteni. To je djelovanje u Duhu Svetom koji ne poznaje granice, no Bog nas može koristiti na temelju našeg poziva, originalnosti i našeg poslanja, koliko više dopuštamo da nas Bog učini bezgrešnima po Bezgrešnoj Majci Mariji.

Mi vam nastavljamo govoriti, moliti za vas i pratiti vas našim blagoslovom, također i danas ja vas blagoslivljam, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

[1] Usp. poruka pod naslovom „Ja sam Majka Crkve“, objavljeno na http://www.premanovomstvaranju.org

[2] Usp. knjiga  „Svemir i njegovi stanovnici“, na stranici 280, izdanje Luci dell’Esodo (Markras )